O MENI
GRB
BUNJEVCI
BUNJEVKE
SALAŠ
SLAVONSKI
DUKATI
DISKOGRAFIJA
HUMANITARNA
AKCIJA
SLUŠAONA
VIDEO
KONTAKT
JA SAM BAJA DOLAZIM IZ RAJA
RAVNOG SRIMA MOGA ZAVIČAJA
VA RAVNICA ME JE IZNJIDRILA
SVAGDAŠNJIM ME KRUVOM OTRANILA
PITATE SE KAKO'L MI JE IME
BUNJEVAC MI IME A HRVAT PRIZIME
BRAĆO, SESTRE POSLAN SAM OD BOGA
DA NAS SVE OKUPIM, DA NAS PRATI SLOGA

Potičem iz starosidilačke vinkovačke familije. Moji preci plemenita hrvatskog roda, bunjevačke grane nastanili su se u Vinkovcima koncem 17. vika i zajedno sa ostalim Bunjevcima i Šokcima činili su jezgru ovoga lipog mista u zapadnom Srimu, na obali rike Bosuta.

Tada su Vinkovci imali svega 20-tak kuća. Rođeni sam vinkovčanin od baće Ivana agronoma, stravstvenog lovca  koji je bio 2 mandata predsjednik Lovačkog saveza Hrvatske, generalni sekretar Lovačkog saveza bivše države, nosioc 7 zlatnih ordenja i vlasnik apsolutnog šampiona Hrvatske – srnjaka i nane Dubravke diplomirane pravnice i suca.

Pohađao sam I. osnovnu školu „A. G. Matoša“, potom prirodoslovno matematičku gimnaziju M. A. Reljkovića, nakon čega upisujem agronomski fakultet, odnosno nastavljam tradiciju bavljenja poljoprivredom nasljeđenu od mojih pradidova.

Rodno ime mi je Dubravko, crkveno Đuka, nadimak Pipi od moje 3. godine (Pipiga po mojoj papigi). Odrastao sam uz salaš i životinje, čiji sam veliki ljubitelj.

Gotovo nema te životinje koju ja nisam držao ( od pasa, konja, golubova, kunića, papiga… - ovo bi nabrajanje moglo trajati unedogled). Glazbenu naobrazbu sam stekao u klasi profesora Zvonimira Ščepanovića jednog vrhunskog glazbenog pedagoga, skladatelja, dirigenta, zborovođe, dugogodišnjeg direktora vinkovačke glazbene škole Josipa Runjanina, a kasnije i vlasnika privatne glazbene škole Sonatina.

Započeo sam svirati gitaru, no ubrzo sam prešao na brač. Uvidjevši da gitara nije za mene prof. Ščepanović mi je jedan dan stavio u ruke tamburu – brač i to ne bilo kakvu – najbolju. Od tada se od nje ne razdvajam. Na kraju školovanja profesor mi ju poklanja.

Inače prof. Ščepanović je prijatelj mog pokojnog ujaka Ivana Šebalja doktora ginekologije, reprezentativca i višestrukog prvaka bivše države u bacanju diska, te nosioca brojnih ordenja za zasluge u domovinskom ratu.

Upravo mi je on usadio ljubav prema sportu, odnosno teretani. Toliko je to ušlo u mene da jednostavno bez svakodnevnih napornih treninga u teretani ne mogu. Nikada nisam maštao da budem kompozitor, tekstopisac, a ponajmanje pivač. Sve je došlo najedanput, niotkuda lita gospodnjeg 2007. dana 16.2. kada je izašla moja prva pisma Bunjevac.

Dva tjedna prije izišlo mi je par dosta loših stihova na što sam ja sam sebi rekao: „E kad bi mi Bog dao barem jednu lipu pismu – pravu narodnu, a ja ću je dati svom narodu“. Ubrzo nakon toga odnosno od 16.2.2007. na moje opće zaprepaštenje, nastala je moja prva pisma pod nazivom Bunjevac.

 

Nakon tog dana pisme su sipale kao snig srid zime i to ne bilo kakve – izvorne, narodne, na čistoj ikavici. Što se tiče kompozicija, e tu je glavnu ulogu odigrala tambura majstora Bocana Lajoša – prvu tamburu koju sam uzeo u ruke i poklon mog profesora, jedan veličanstveni instrument koji uistinu ima dušu „čiji svaki ton laje na misec“. Prsti su sami po njoj šlingali, a ona me je vodila pustim drumovima, gdje nikad ljudska noga prošla nije.

Do 16.2.2007. držao sam se kao Šokac, nisam znao da sam porijeklom Bunjevac, da su moji didovi Bunjevci. Zato smatram da moji preci pivaju kroz mene. Imam već hrpu vrhunskih CD-a za snimanje. Pisme su toliko jake da je i s njima dobar dio moje duše otišao. Kada su izlazile kod nekih pisama sam doslovce ostajao bez svjesti.

To je sam dokaz koliko su bile jake. Pošto je na moju šalu, da mi Bog da jednu pravu pismu, Bog i više nego konkretno odgovorio, smatram da mi je dao zadatak tj, obvezu da napravim nešto za granu mojih didova.

Sa 100 % tnom sigurnošću mogu reči da sam najveći kompozitor i tekstopisac tamburaške narodne glazbe – to je Božja volja. Iako mi je crtanje slabija strana 4.10.2008. iz meni neobjašnjivih razloga sam uzeo olovku, nešto nacrtao i iznad napisao grb Bunjevaca Panonije (vidi grb), a i olovka je najedanput počela sama da piše, tako da trenutno pišem dvije knjige.

Zaposlen sam u kompaniji Agro Cibalae i obnašam dužnost zaminika direktora.

Bunjevac sam hrvatskog sam roda katolik sam virujem u Boga.
 

PER ASPERA AD ASTRA

FIAT IUSTITIA ET PEREAT MUNDUS.